Oduvijek sama. Ništa neće promijeniti taj osjećaj. Neprimjetna i ... sama. Patetičan prizvuk kad se pročita, a nemam tu namjeru.

Promjena je strašna stvar. Često dobra stvar. Uvijek strašna. I koliko god ostarila, neću je se prestati bojati. I pripremati se za nju. Nema smisla priprema. Nikad se ne možeš pripremiti. Ne u potpunosti.

Tek sam neki dan shvatila zašto ljudi plaćaju nekoga da ih sluša. Da, platila sam te i slušaćeš. Neću osjetiti nikakvu grižnju savjest što ti uzimam vrijeme.

Jedna promjena nosi drugu. I treću. I ...

Često  mi ovih dana dodje želja za analizom prošlosti, ali mi ne ide. Nemam koncenttracije. Kao da se približava neka promjena. Ne znam koja... ili znam?

Nema gore stvari nego zavaravati sebe. Zavaram puno ljudi sa tim. I to nije ok. Ali je tako. Volim vjerovati da sam dobra osoba, ali ustvari nisam. Ni približno. Da sam osoba od principa, ali nisam. Ne volim ni kada ih se  neko slijepo drži, ali ...

Nedavno sam uradila nešto što sam mislila da neću nikako. Jedan dan sam govorila kako je to nešto fuj, a sutra sam to uradila. Isto to. Naravno, nisam odmah bila svjesna da sam to nešto uradila. ... Možda opet ode, pa zaboravim da sam to uradila. Svaki me dan podsjeća na to. Nenamjerno.

Nedostaje mi blog. Nedostaju mi raja iz prvih godina. Svi se razisli po bijelom svijetu....

<3

Nikad više neće biti kao nekad. Još uvijek to ne shvatam. Tek na trenutke. I izbije mi dah iz pluća. Ta misao. Da nikad više neće biti kao što je bilo...oduvijek. Mrzim taj osjećaj. Plače mi se 99% vremena. A ne plačem. Osim kad sam sama. Ponekad. Mrzim ovaj osjećaj.

....I prolaze kao i do sada ljudi,
i maj već miriše,
a njega nema i nema i nema...
i nema Ga više...