Sada bih najradije cijelu pjesmu ovdje "prepisala". Ali .. nadje se ta pjesmica lako na net-u. Ima istine u njoj. U kojoj nema?.) Pogotovo od Njega.
Digni tu lepu glavu… Pogledaj me bar…
U suzici što blista čuda se trista vide…
Tvoja je sreća samo tvoja stvar…
Al zato tvoja tuga… To je već priča druga… To na moj račun ide…
Nije lako kada si ti uzrok nečije tuge. Ne, nisam ovih dana. Možda sam jednom i bila, ali nije to poenta. Poenta je – da čak i kada sam samo naslutila da bih mogla biti uzrok nečije tuge, poželila da sam ja ona druga, povrijedjena strana. Nije lako biti ni na jednoj strani tada. Ne znaš kome je gore. Možda je tebi – uzročniku malo lakše – jer ne misliš stalno na to. Ona druga strana (a bila sam i druga strana) non-stop o tome misli.
A druga strana sam bila… par puta. Ne previše. Nisam dala nikome toliko materijala da me povrijedi. Svjesno. A i tada mi je bila želja da budem malo nerazumna i da krivim drugu stranu – onu koja me povrijedila. A znala je. Ili nije znala.
Lako je kad te neko ni ne zavoli…
Tad samo tamna strana srca zaboli…
Teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli…
Teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli…
….
Ali eto, prođe vrijeme i … sve se to zaboravi. Sve prave, opipljive stvari se nekako zaborave. U mom slučaju. Ja ne zaboravljam one koje nikad nisam doživjela. Kao npr. Tajnu. Tajnu nikako da zaboravim. Sve isto. Ili skoro isto. Sa malom dozom nostalgije.
Malo moje ćudljivo… Pusti šta je bilo, ne budi zlopamtilo…
EDIT:
Ispravila sam gresku. Sasvim legitimno nabijena mi je na nos:), a ja sam to prihvatila ćutke. Hladno, ali ćutke. Nisam imala opravdanje. Ustvari, pokušala sam se kao opravdati glupim frazama, ali sam to tako govorila – kao navježbano – da niko od dvije strane nije vjerovao u to ("Nema se vremena", "Posao", "Kuća"…).
